Općenito je prihvaćeno da "prava" mačka ima brkove, šape i rep, ali postoje pasmine kojima ovo potonje praktički nedostaje. To ih ne čini manje poželjnima; naprotiv, mnoge "bezrepe" pasmine odlikuju se iznimnom inteligencijom, a njihovi mačići su prilično skupi.
Japanski bobtail
Japanski bobtail je drevna pasmina, poznata još od 6. stoljeća nove ere. Vjeruje se da je razvijena prirodno, bez ljudske intervencije.
U Japanu su se bobtail mačke prvo pojavile među trgovcima. Voljeli su ove mačke zbog njihove izvrsne sposobnosti hvatanja miševa koji žive u svilenim balama robe. Tada je japanski car ugledao bezrepe mačke i zaljubio se u njih. Uvijek je imao bobtail mačke u blizini, čak ih je pratio na važne sastanke.
Izgledom, pripadnici ove pasmine nalikuju običnim mačkama. Dolaze u dugodlakim i kratkodlakim varijantama te u širokom rasponu boja. U Japanu se vjeruje da kaliko bobtail mačke donose sreću u dom. Karakteristična značajka pasmine je njihov kratki rep, koji nalikuje pomponu. To ne ometa izvrsne navigacijske vještine ovih mačaka ili sposobnost penjanja čak i na najviše točke u zatvorenom prostoru.
Japanski bobtaili su vrlo inteligentne mačke; dobro pamte svoja imena i reagiraju na njih. Uživaju u ljudskom društvu, uvijek se trude slijediti svog vlasnika i lako se dresiraju. Dobro se slažu s malom djecom i drugim životinjama.
Američki bobtail
Američki bobtail je daleki rođak japanskog bobtaila, ali ove se mačke značajno razlikuju po izgledu. U usporedbi s običnim mačkama, pripadnici ove pasmine su prilično veliki, mišićavi i najčešće dugodlaki, iako su dostupne i kratkodlake varijante. Rep je dva, a ponekad i tri puta kraći od normalnog, a može biti ravan ili zakrivljen, s malim čuperkom na kraju.
Ove su se mačke pojavile u Sjedinjenim Državama kao rezultat prirodne mutacije nastale selektivnim uzgojem mačaka lutalica s kratkim repovima. Američki bobtail je relativno nova pasmina, o kojoj se prvi put raspravljalo krajem 1960-ih.
Predstavnici ove pasmine vrlo su inteligentne i društvene životinje. Obično su tihe, ali ako se odluče igrati, dat će to svom vlasniku do znanja. Mogu pokazati svoje lovačke instinkte i loviti kukce i ptice.
Dobro se slažu s djecom i drugim životinjama te dobro podnose putovanja i izlete, zbog čega su toliko popularni među vozačima kamiona u SAD-u i Kanadi, kojima ponekad ne smeta povesti krznenog pratitelja na dugo putovanje.
Kurilski bobtail
Prvi spomeni kurilskog bobtaila datiraju iz 19. stoljeća. U to vrijeme naseljavali su Kurilske otoke, Sahalin i Kamčatku, odakle su migrirali u središnju Rusiju. Dugo vremena ove mačke nisu se mogle razlikovati od japanskog bobtaila, pa se kurilski bobtail tek u 20. stoljeću počeo razvijati kao zasebna pasmina. Općenito se vjeruje da je ova pasmina razvijena prirodnim putem.
Kurilski bobtaili su obično srednje do velike veličine, ali tijela su im kompaktna. Njihov izgled zadržava neke karakteristike njihovih drevnih predaka. Dlaka im dolazi u svim bojama. Rep nalikuje mekanom pomponu, ima nekoliko zavoja i može biti krut ili fleksibilan, duljine od 3 do 8 centimetara. Iznenađujuće, ovaj mali rep je vrlo fleksibilan. Prije se smatralo da pomaže mačkama da održe ravnotežu na drveću.
Kurilske bobtail mačke se često uspoređuju sa psima zbog njihove odane prirode. Ove su mačke vrlo mirne i spokojne, dobro se slažu s djecom i neće pokazati nezadovoljstvo čak ni ako im se povuče rep ili brkovi. Zaista je teško naljutiti bobtaila.
Ne podnose dobro samoću, nedostaju im vlasnici i potrebna im je stalna pažnja. Vole se igrati i skakati po ormarićima i policama. Najbolje je držati glodavce, ribe i ptice podalje od kurilskih bobtaila, jer obično pokazuju svoje lovačke instinkte.
Manski
Pasmina je nastala na otoku Manu, po kojem je i dobila ime. Točno podrijetlo manske mačke nije poznato. Popularna legenda na otoku tvrdi da je jedna mačka bila posljednja koja se ukrcala na Noinu arku, a on, ne primijetivši je, zalupio je vratima, uštipnuvši mačku za rep, koji joj je na kraju otpao. Znanstvenici vjeruju da je izolacija otoka dovela do križanja srodnih mačaka. To je dovelo do mutacije gena odgovornog za rep.
Postoje četiri varijante manskih ovčara, ovisno o duljini repa. Jedna uopće nema rep, dvije druge imaju kratak rep, a jedna varijanta ima dug rep. Upravo se ova potonja varijanta najčešće koristi u selektivnom uzgoju zbog svojih uzgojnih karakteristika.
Mačke s otoka Man imaju pseću osobnost. Lako uče naredbe, donose igračke, vole svoje vlasnike i spremne su ih slijediti posvuda. Jako pate od odvojenosti i usamljenosti, što ih čini neprikladnima za zaposlene ljude.
Kimrski
Cymric se ne može zamijeniti ni s jednom drugom pasminom, jer imaju dugo, gusto krzno.
Kimrici izgledom nalikuju malim medvjedićima. Imaju veliku, zaobljenu glavu, snažnu građu i dobro razvijene šape. Repovi im variraju u duljini, od 1 do 8 centimetara.
Slatki izgled ovih mačaka savršeno odgovara njihovom karakteru. Mirne su i staložene, nikada ne otkrivaju kandže osim ako to nije apsolutno neophodno. Dobro se slažu s malom djecom i drugim životinjama. Vole vodu, posebno ako su na nju naviknute od malih nogu. Izvrsne su skakačice, a čak ih ni kratki rep ne sprječava u osvajanju velikih visina.
Cymricsi su vrlo vezani za svoje vlasnike, ali ne zahtijevaju beskrajnu pažnju, jer su neovisni i samodostatni.
Neki ljudi, vidjevši mačku bez repa, mogli bi je sažaliti, jer ne znaju svi da postoje pasmine rođene bez repa. Međutim, ove mačke nisu ničega lišene; žive punim životom i odane su svojim vlasnicima.
