Oduvijek sam bio pragmatična osoba i nikada nisam vjerovao u natprirodno. Ali nedavni incident, koji se može opisati samo kao mističan, natjerao me da radikalno preispitam vlastiti pogled na svijet.
Dogodilo se to prije otprilike godinu dana. Bilo je to posebno proljetno-ožujsko vrijeme, kada je žarko dnevno sunce počelo topiti nakupljeni snijeg, koji se još uvijek slijevao s krovova u tankim mlazovima, a do večeri bi se pojavio lagani mraz, zbog čega bi se voda ponovno smrzla na rastućim ledenicama.
Kao i obično, žurio sam kući, prelazeći u glavi detalje današnjeg sastanka, koji su, blago rečeno, bili ne baš sasvim pozitivni. A ako sutra ne smislim neki neočekivani potez, ugovor bi mogao propasti, a s njim i moj bonus. Iskreno, žurio sam samo da skrenem misli s posla. Svježa glava ujutro bi sigurno nešto smislila, a prebirati opcije kasno navečer nije nimalo produktivno. Pogotovo jer je moj omiljeni tim, Zenit, te večeri trebao igrati nogometnu utakmicu! Dečki su se dobro snalazili i trebali su osvojiti kup. Unatoč svom oprezu, ipak sam izgubio koncentraciju i ugazio u lokvicu. Otopljena voda odmah je prožimala moje lagane gradske cipele, što mi nije poboljšalo raspoloženje. Kako bih izbjegao prehladu, još sam brže potrčao kući i odlučio prečacem doći kroz susjedno dvorište. Iako je tamo bilo još lokvi, nisam imao što izgubiti, a mogao sam uštedjeti dosta vremena. I tako, trčeći pored peterokatnice, ukrašene ledenicama za svačiji ukus, čuo sam zahtjevno mijaukanje sa strane i nehotice okrenuo glavu prema zvuku i odjednom se ukočio.
Zapravo, u našim dvorištima živi mnogo mačaka lutalica. Svi su se odavno navikli na njihovo "pjevanje", uključujući i mene, i nisu obraćali pažnju na to. Ali ovo mijaukanje bilo je nešto posebno. Mačka je to "Mijau" izgovarala jasno, laganim, poznatim struganjem, izvlačeći svako slovo, poput čovjeka. Samo je Barsik, kojeg sam jako voljela kao dijete, mijaukao na tako jedinstven način. Živio je u podrumu naše kuće. Sanjala sam da ga odvedem kući, ali mama mi nije dopustila, jer je moja mlađa sestra bila užasno alergična na krzno. Sve što sam mogla učiniti bilo je razmaziti ga kobasicama, kupljenim novcem koji mi je mama davala za školske pite.
Ali Barsik je bio mrtav već gotovo 20 godina. A sada je ovaj drski, pahuljasti riđi mačak s mrljom na nosu sjedio točno ispred mene, doslovno me ledeći svojim pogledom.
Zurio sam u mačku, kao hipnotiziran, a pred očima su mi bljesnule slike iz djetinjstva: sada imam devet godina, hodam kući iz škole, s kobasicom u džepu koju sam kupio u trgovini iza ugla za svog kućnog ljubimca mačka. Odjednom se sa strane začuo glasan tup udarac i razni komadići leda su se raspršili, bolno mi ubadajući obraz. Okrenuvši se prema zvuku, vidio sam samo planinu raspadajućeg leda i lagane pahulje snijega koje su se kovitlale s krova, jureći ogromnu ledenicu.
Srce mi se steglo, a kosa mi se doslovno nakostriješila kad mi je sinulo da bih se za par trenutaka našao na ovom mjestu da me nije omeo Barsikov poziv. Odmah sam pogledao unatrag prema već mračnom mraku blizu ulaza, ali on je već bio prazan.
Ne znam što je to zapravo bilo, ali još uvijek u mislima zahvaljujem Bogu i Barsiku, koji me doslovno spasio od smrti.
